U prosincu 2012., međunarodni anarhosindikalistički pokret slavi dvije obljetnice: 90. godišnjicu ponovne uspostave Međunarodnog radničkog udruženja (MRU) i 170 godina od rođenja najutjecajnijeg teoretičara anarhokomunizma, Petra Kropotkina. Ova slučajnost može se smatrati simboličnom. Kropotkin nikada nije bio član neke revolucionarno-sindikalističke ili anarhosindikalističke organizacije, ali je imao vrlo velik doprinos u stvaranju anarhosindikalističke Internacionale, a njegove ideje imale su velik utjecaj na ciljeve i principe same Internacionale.

Kropotkin je bio jedan od prvih anarhističkih mislioca koji su pokrenuli kampanju za obnovu antiautoritarnog krila Prve internacionale, a vodio je tu kampanju čak i kada je većina slobodarskih aktivista bila zanesena tzv. «propagandom djelom». Kropotkin je vidio radničke sindikate kao temelj obnove. Pisao je o radničkom pokretu i sindikatima u „Biltenu Jurske federacije“, te je u tom razdoblju pokušavao stvoriti veze sa sindikalnim krugovima. Kasnije je u novinama „Le Révolte“ napisao oko 20 članaka o potrebi za radom u radničkim sindikatima – i to u vrijeme kada takve ideje nisu imale podršku poznatih aktivista poput Jeana Gravea, Errica Malateste i Johanna Mosta.[1]

Kropotkin se energično zalagao za jačanje sindikata i uključivanje anarhista u njihove poslove. Godine 1900., u novinama „Freedom“ pozvao je na sazivanje općeg «kongresa rada», a 1901. na stvaranje «internacionalne federacije radničkih sindikata planeta Zemlje». Imao je velika očekivanja nakon štrajka metalaca u Barceloni 1902. godine i posljedičnog porasta štrajkaškog pokreta u Europi. Ovi događaji ponukali su Kropotkina da predloži stvaranje Međunarodnog savez rada, a tu je ideju prenio Anselmo Lorenzo u novinama „Tierra y Libertad“ u rujnu 1902. Postavio je pitanje organizacije Internacionale, koja bi općenito zagovarala socijalističke ciljeve, socijalizaciju ekonomije i samoemancipaciju radništva, a koja bi pripremala štrajkove, borila se protiv izrabljivanja ženskog i dječjeg rada, promovirala suradnju, a u budućnosti stvarala planove za socijalističku eksproprijaciju sredstava za proizvodnju.[2] Razvijanjem detaljnijeg programa uzete su u obzir razlike u odnosu na staru Internacionalu. Kao zanimljivost navedimo da je u slijedeća dva broja novina („Tierra y Libertad“) njihov izdavač, Federico Urales, odbacivao ovaj prijedlog, smatrajući ga previše pojednostavljenom retrospektivom.

No, ruski anarhokomunist nije razmišljao samo o taktikama, nego i o dubljim idejama. U Kropotkinovom zamišljenom anarhokomunističkom društvu profesionalna i industrijska udruženja radnika imala bi važnu ulogu. U stvari, vjerovao je kako će temelj društvene organizacije slobodnog svijeta biti slobodne, samoupravne zajednice, orijentirane ka samodostatnosti i voluntarizmu, koje bi potom činile federaciju 'odozdo'. Ipak, bilo je važno nadopuniti te zajednice sindikatima i udrugama različitih vrsta, uključujući slobodne udruge proizvođača. Kropotkin je vjerovao da će te proizvođačke udruge imati zadatak tehničkog upravljanja i koordinacije. Smatrao je da su radnički sindikati prototip i baza tih budućih udruženja jer se već danas bore za radnike pod kapitalizmom.

Prema Kropotkinu, radnički sindikati trebali su postati organizacijska osnova za ponovno uspostavljanje antiautoritarne Prve Internacionale. Svoju viziju tog procesa opisao je u pismu francuskom anarhistu J. Graveu, 3. srpnja 1902. U to vrijeme predviđao je nastanak pokreta u obliku međunarodnog saveza sindikata, u čijem srcu bi bila grupa uvjerenih anarhista – situacija slična stvaranju španjolske sekcije Prve internacionale. Kropotkin je predlagao, na temelju simpatija prema anarhizmu u krugovima francuskih i španjolskih radnika, stvaranje «međunarodne radničke alijanse», neovisne o socijaldemokraciji i koja bi se fokusirala na vanparlamentarnu direktnu akciju. Tako bi se unutar revolucionarne radničke Internacionale stvorila organizacija slična „Bakunjinističkoj alijansi“ unutar Prve internacionale.[3]

U osnovi, Kropotkin je predlagao slijedeću strategiju: anarhisti bi trebali aktivno podržavati globalno jedinstvo sindikata, a zatim im, na temelju svoje vlastite organizacije, dati revolucionarni karakter i započeti socijalnu revoluciju. Zanimljivo je napomenuti da su argentinski anarhisti uspjeli u ovome početkom 1900-ih. Na ovaj su način preuzeli Argentinsku radničku federaciju (buduća Regionalna radnička federacija Argentine, FORA) i pretvorili je u anarhistički radnički pokret.

S tim u vidu, ne začuđuje zanimanje koje je Kropotkin pokazao za francuski revolucionarni sindikalizam. Oduševljeno je pozdravio velik porast revolucionarno-sindikalističkog pokreta u svijetu. U izvještaju „Naš stav prema seljačkim i radničkim sindikatima“, pripremljenom za Londonski kongres ruskih anarhokomunista (rujan 1906.), naglasio je činjenicu da se radnici pridružuju sindikatima i industrijskim federacijama „neovisno o postojećim političkim partijama, uključujući i socijaldemokratske partije“ te da žele „ponovno osnovati Međunarodni radnički savez, koji bi vodio direktnu, neposrednu borbu radnika protiv kapitala – ne kroz parlament, već direktno, svim sredstvima dostupnim radnicima, i isključivo u interesu radnika.“ Također, naglasio je ulogu sindikata u stvaranju slobodnog društva, u „organizaciji komunističkog života i proizvodnje“ te u važnom slučaju „pretvaranja industrije u javno dobro“. Prema Kropotkinu, „anarhisti radničke sindikate smatraju zamecima budućeg društvenog poretka i važnim načinom pripreme za socijalnu revoluciju koja ne bi bila ograničena samo na promjenu vlasti, nego bi promijenila i ekonomski život, tj. raspodjelu proizvedenih dobara i način njihove proizvodnje.“ Kropotkin je stoga vodio kampanju za stvaranje revolucionarno-sindikalističke Internacionale, koju je smatrao nastavkom i direktnim nasljednikom antiautoritarnog krila Prve internacionale.

Kakvu bi ulogu anarhisti imali u radničkim sindikatima i unutar sindikalnog pokreta uopće? Kropotkin je predložio da anarhisti iz različitih zemalja djeluju na različite načine, ovisno o situaciji u sindikalnom pokretu. Tamo gdje su sindikati bili pod potpunim utjecajem socijaldemokracije, imalo je više smisla napustiti ih i osnovati „nove, iako manje, slobodne radničke sindikate anarhističke tendencije“. Ukoliko su sindikati u zemlji već bili revolucionarni (kao u Francuskoj na početku 20. stoljeća), anarhistima je bilo bolje raditi u njima, kako se radnička organizacija ne bi pretvorila u instrument neke političke partije ili privjesak parlamentarizma. Također je predložio stvaranje nepartijskih sindikata s anarhističkim utjecajem (kao u Španjolskoj).[4] Posljedično, ideja o različitim oblicima revolucionarnog sindikalizma odražava se u statutu MRU-a.

Čak i na vrhuncu predratnog francuskog CGT-a (Confédération générale du travail), Kropotkin je upozoravao na opasnosti koje se mogu skrivati u 'neutralnom' revolucionarnom sindikalizmu, koji nije inspiriran anarhističkim idejama. Kropotkin i njegovi pristaše u ruskom anarhističkom pokretu (grupa „Kruh i sloboda“) upozoravali su na „zasljepljenost“, kritizirali tendenciju birokratizacije i stvaranja centralističkog aparata u CGT-u te ukazivali na ideološku zbrku u redovima revolucionarno-sindikalističkih organizacija, rizik gubitka utjecaja revolucionarnog krila i evoluciju prema uobičajenom sindikalizmu. Predložili su korake poput aktivacije baznih (grassroot) sindikata i grupa unutar sindikalnog pokreta te decentralizaciju procesa donošenja odluka i širenje anarhokomunističkih ideja unutar Konfederacije. Također su smatrali potrebnim ukidanje zabrane političke propagande, koja je postojala u sindikalnom pokretu. Anarhisti su se nadali da će CGT s vremenom preuzeti anarhizam kao svoju ideološku osnovu.

Važnu uloga u ovom procesu morala je odigrati diskusija s aktivistima revolucionarno-sindikalističkog pokreta o strateškim ciljevima i konturama budućeg društva, odnosno - o programskim pitanjima. Kao dio te rasprave, Kropotkin je 1911. napisao predgovor knjizi napisanoj od strane članova CGT-a, E. Pugeta i E. Patauda, nazvanoj „Kako ćemo ostvariti revoluciju“, koja je u osnovi prikazivala društvene promjene i slobodni društveni poredak kakvim su ga zamišljali francuski sindikalisti. Pozdravio je revolucionarni sindikalizam i njegove poglede na revoluciju kao velik korak naprijed, ali je pozvao na prevladavanje nekih centralističkih pogleda i problema za koje je smatrao da ih je pokret naslijedio od marksističkog sindikalizma: želju za očuvanjem elemenata centralizirane uprave (kroz strukture sindikata), odbijanje uvođenja slobodarsko-komunističkih principa u raspodjeli dobara, i slično.[5]

Kropotkinove kritike ideja ''neutralnog'' revolucionarnog sindikalizma s pozicija anarhokomunizma pokazale su se iznimno korisnima pri stvaranju novog MRU-a. „Deklaraciju principa“ poslijeratnih njemačkih anarhosindikalista iz FAUD-a, napisao je Rudolf Rocker. Nije slučajnost da je upravo Rocker (koji je prije Prvog svjetskog rata surađivao s Kropotkinom u Britaniji, te je u isto vrijeme bio aktivan u sindikalnom pokretu) bio autor ovog teksta koji je odbacivao ideološku ''neutralnost'' sindikalizma . U stvari, Rocker je napravio sintezu metoda rada i organizacijskih oblika revolucionarno-sindikalističkog pokreta s anarhokomunističkim idealima i ciljevima u Kropotkinovu duhu. U razdoblju 1922.-1923., ova deklaracija principa poslužila je kao osnova za MRU-ovu deklaraciju principa.[6]

Kropotkin nije prisustvovao Londonskoj konferenciji revolucionarnih sindikata iz 1913. godine (bio je na liječenju u Italiji), ali je najaktivniju ulogu u njenoj organizaciji imao ruski anarhosindikalist Aleksandr Šapiro, koji je s Kropotkinom bio veoma prisan. Kao što je poznato, planove za ponovnu izgradnju MRU-a uništio je Prvi svjetski rat.

Kada su 1918. godine topovi utihnuli, a revolucionarna oluja započela, situacija u radničkom pokretu bila je poprilično drukčija. Teška borba za nasljedstvo revolucionarnog sindikalizma započela je između boljševika s jedne strane, i anarhista s druge. Kropotkin je doživio početak ove borbe za utjecaj unutar radničkog pokreta. Postalo je jasno da boljševizam nije prava revolucionarna alternativa i da neće dovesti do slobodnog, komunističkog društva. U pismu radnicima i progresivnim snagama zapadne Europe, napisanom u lipnju 1920., ovaj anarhist, sada već star i bolestan, pozvao je radnike svijeta da ne krenu putem boljševika, kroz „čvrsto centralizirani državni komunizam, pod čeličnom šakom partijske diktature.“ Kropotkin je još jednom pozvao radnike Zapada na stvaranje revolucionarnih sindikata, neovisnih o političkim partijama. Radnike je također pozvao da „ožive ideju velike Internacionale svjetskih radnika – ali ne u formi sindikata vođenog od strane jedne partije, kao što je to bilo u Drugoj internacionali, a ponavlja se i u Trećoj.“[7] Pismo je predao delegatima britanskih sindikata koji su ga posjetili.

Tijekom 1920. godine, stari je anarhist živio u malenom provincijskom gradiću Dmitrovu, aktivno promovirajući svoje ideje u razgovorima sa slobodarskim aktivistima koji su ga posjećivali. „Osobito priželjkujem,“ pisao je Kropotkin Šapiru, „da se nas 3-4 sastanemo sa stranim prijateljima i sindikalistima, kako bi s njima izradili temeljni program, a zatim, s tim programom u našim rukama, započeli s organizacijskim poslom u Rusiji. Sa svrhom i jasnom vizijom naše goleme zadaće: stvoriti istu Internacionalu – anarhističku, seljačko-radničku, s istim općim ciljevima, utemeljenu na svakodnevnoj borbi protiv kapitala – koju su naši prethodnici počeli stvarati [18]60-ih. Internacionalu stvorenu od heterogenih elemenata koji su preživjeli poraz 1848. i radikala koje su oni inspirirali.“[8] Američkom anarhistu Alexanderu Berkmanu rekao je da su boljševici pokazali „kako se revolucija ne radi“.[9] Te iste 1920., delegat njemačkih anarhosindikalista, A. Souchy, došao je do Dmitrova s pismom Rudolfa Rockera, Kropotkinova starog druga i prijatelja. Kropotkin i Souchy raspravljali su o Ruskoj revoluciji, opasnostima boljševizma, o idealu slobodne federacije slobodnih gradova, skupština, zajednica i sindikata, te o budućnosti radničkog pokreta .[10]

Petar Aleksejevič Kropotkin nije doživio dan kada je, u kasnom prosincu 1922. godine, u Berlinu na Kongresu revolucionarnih radničkih sindikata, objavljena ponovna uspostava anarhosindikalističke Internacionale, Međunarodnog radničkog udruženja (MRU). Preminuo je u Dmitrovu 8. veljače 1921., ali su, ne slučajno, ljudi koji su osnivali MRU (koji se proglasio nasljednikom antiautoritarnog krila Prve internacionale) bili upravo anarhisti koji su dugo surađivali, dopisivali se ili susretali s Kropotkinom posljednjih godina njegova života. Prvi tajnici MRU-a bili su Rudolf Rocker, Augustin Souchy i Aleksandr Šapiro, koji je bio prisiljen napustiti boljševičku Rusiju, te je učinio mnogo kako bi, kao što mu je Kropotkin savjetovao, otkrio revolucionarnim radničkim aktivistima što se događa u njegovoj domovini i time ujedinio europske sindikaliste. Dakle, ne bi bilo pretjerano reći da je današnji MRU zamisao Petra Kropotkina, koji je učinio tako mnogo za ponovno uspostavljanje anarhosindikalističke Internacionale te je, koliko je mogao, pomogao u pripremama za ovaj događaj.

Vadim Damier,
KRAS-MRU

prijevod: Dylan, MASA

Bilješke

[1] Anarchistes en exil. Correspondance inédite de Pierre Kropotkine à Marie Goldsmith 1897 – 1917. Paris, 1995. Р.290.

[2] Nettlau M. Eine Arbeiterinternationale in Kropotkins Auffassung // Die Internationale. 1932. Heft5. Mai. S.116.

[3] Ibid. S.116-117.

[4] Анархисты. Документы и материалы. 1883–1935 гг. В 2 тт. Т.1. 1883–1916 гг. М., 1998. С.242.

[5] Кропоткин П.А. Предисловие // Пато, Э., Пуже, Э. Как мы совершим революцию. М., 2011. С.3–10.

[6] См. об этом: Дамье В.В. Забытый Интернационал. Международное анархо-синдикалистское движение между двумя мировыми войнами. Т.1. М., 2006. С.60–65, 272–278; Damier V. Anarcho-Syndicalism in the 20th. Century. Edmomton, 2009. P.66–69, 80.

[7] Кропоткин П.А. Обращение Кропоткина к рабочим и передовым кругам общественности о текущих событиях // Вопросы философии. 1991. №11. С.43–51.

[8] Кропоткин, П.А. Письма М.И. Гольдсмит, А.А. Боровому и А. Шапиро // Труды Комиссии по научному наследию П.А. Кропоткина. Выпуск I. М., 1992. С.193.

[9] Berkman A. The Bolshevik Myth (Diary 1920–1922). L; Winchester, 1989. Р.75.

[10] Souchy A. “Vorsicht: Anarchist!” Ein Leben für die Freiheit. Politische Erinnerungen. Grafenau,1985. S.46–49.

http://www.masa-hr.org/content/kropotkin-i-obnova-medunarodnog-radnickog...